Često se dešava da u svakodnevnoj aktivnosti osjetimo bol u šaci ili ručnom zglobu. Ponavljanje ovakve tegobe se zanemaruje, a u realnosti može ukazati na vrlo upornu i teško izlječivu bolest šake i nerava. Ako se ovakvi problemi javljaju nakon perioda opterećenja ili obavljanja sportske aktivnosti, sa sigurnošću se može posumn­jati na oboljenje u medicini poznato kao sindrom karpalnog tunela.

Često se dešava da u svakodnevnoj aktivnosti osjetimo bol u šaci ili ručnom zglobu. Ponavljanje ovakve tegobe se zanemaruje, a u realnosti može ukazati na vrlo upornu i teško izlječivu bolest šake i nerava. Ako se ovakvi problemi javljaju nakon perioda opterećenja ili obavljanja sportske aktivnosti, sa sigurnošću se može posumn­jati na oboljenje u medicini poznato kao sindrom karpalnog tunela.

Uzroci razvoja sindroma karpalnog tunela mogu biti brojni. Prije svega, treba isključiti sistem­ska oboljenja kojima je sindrom karpalnog kanala samo simptom, poput dijabetesa, reumatoidnog artritisa, traume, tumora ili ciste u tom području, nakupljanja vode u organizmu kao posljedice trudnoće ili menopauze. Nakon njihova isključivanja, najčešći uzrok je svakako preopterećenje tetiva u karpalnom kanalu usljed vršenja specifičnih poslova i bavljenja sportovima koji uzrokuju skraćivanje tetiva, rad na komjuteru, zidanje, dizanje tegova, bavljenje bacačkim disci­plinama …

Definicija, anatomija, mehanizam

Karpalni tunel je termin koji se odnosi na anatomiju šake i njenih tetiva, krvnih sudova i živaca. Sve one tetive koje omogućuju prstima na ruci hvatanje i dodirivanje prolaze u snopu kroz relativno uzak tunel koji sačinjavaju kosti ručja, s jedne, i ligament kojeg nazivamo transverzalni karpalni ligament, s druge strane. Kroz isti tunel prolaze živci i krvne žile. Na taj način su na jednom relativno malom prostoru svi elementi postavljeni u vrlo uzak odnos.

Posebnu pažnju u ovom slučaju izaziva živac kog nazivamo medijanus i koji kada je pritisnut u svom prolasku kroz karpalni kanal uzrokuje sve simptome ovog sindroma. On je kombinovani živac, odvodi informacije iz većine prstiju prema mozgu, ali i pokreće neke mišiće šake i prstiju uključujući i palac. Pritisak na njega može uzrokovati više procesa koji izazivaju zadebljanje tetiva, otok u predjelu karpalnog kanala, ili njegovo suženje.

Iako danas postoji veliki postotak ljudi koji pate od ovog sindroma, kod kojih ne možemo sa sigurnošću utvrditi uzrok nastanka oboljenja, ipak se pretpostavlja da je većina slučajeva nastanka oboljenja uzrokovana genetski naslijeđenim užim karpalnim kanalom (užim prostorom kroz koji prolaze tetive i živac).

Simptomi

Simptomi ovog oboljenja najčešće se povezuju sa nekim naporom ili povredom. Razvijaju se polako, počinju sa prolaznim trnjenjem u prstima, najčešće tokom noći, ili ujutro nakon spavanja, da bi se kasnije proširili na period tokom cijelog dana. Osim trnjenja ili utrnulosti prstiju i cijele šake, može se razviti i otok palca, ili svih prstiju, koji može ili ne mora biti praćen bolovima. Kasnije, razvija se i mišićna slabost, pa se registruje oslabljen stisak šake koji mnogi pacijenti često primijete tek kada im počnu ispadati predmeti iz ruku, najčešće je to slučaj sa šoljom za kafu. U uznapredovaloj fazi bolesti može doći do nemogućnosti stiskanja šake ili nemogućnosti hvatanja malih predmeta. Često se kod komplikovanijih sličajeva bolovi prošire na lakat i rame.

Uspostavjanje dijaagnoze

Dijagnostika sindroma karpalnog kanala poseban je problem. Naime, slične simptome može izazvati i pritisak na izlazišta živaca u vratnim pršljenovima, što uzrokuju degenerativni ili ostali slični procesi u vratu. Nerijetko se u praksi susrećemo i sa kombinovanim uzrocima, gdje trnjenje u ruci proizilazi kako iz pritiska na živce u vratu, tako i u samom karpalnom kanalu.

Obavezno je obavljanje adekvatnog specijalističkog pregleda, a može se pokazati kao potrebno i vršenje tzv. EMNG, kako bi se utvrdio tačan stepen oštećenja živca. Tek nakon tačno postavljene dijagnoze valja pristupiti specifičnom liječenju. Treba reći da je sindrom karpalnog kanala oboljenje koje se pojavljuje samo kod odraslih. Tri puta češće pogađa žene, a pretpostavlja se da je razlog tome činjenica da je kanal uži kod žena nego kod muškaraca. Sindrom obično pogađa obje šake, ali su simptomi jači u šaci sa dominantnim simptomoma.

Liječenje

Liječenje može biti konzervativno i opera­tivno. Obavezno je napomenuti da je potrebno konsultovati ljekara specijalistu (ortopeda, reumatologa fizijatra). Prilikom konzervativnog liječenja danas se upotrebljavaju lijekovi. Najčešće su to nesteroidni antireumatici (od aspirina do voltarena, ibuprofena i sl.). Ukoliko oni ne donesu rezultate, može se primijeniti i liječenje steroidima, najčešće u obliku injekcije na mjesto pritiska (karpalni kanal). Svi ti postupci imaju ograničeno djelovanje i rijetko se primjenjuju u samostalnoj formi.

Fizikalna terapija

Osnov neoperativnog liječenja svakako je fizioterapija. Kod svih sindroma karpalnog kanala koji traju duže od nekoliko dana ili sedmica jasno se uočava ograničenje pokreta u šaci. Fizioterapija ima tri osnovna cilja. Prvi je smiriti simptome, drugi je poboljšati fleksibilnost šake i elastičnost skraćenih tetiva, a treći sačuvati provodljivost živca. Danas se u tu svrhu primjenjuje kompleksni izioterapijski pristup koji uključuje elektroterapiju, elektrostimulaciju, zatim ultrazvučno liječenje, pulsnu magnetoterapiju, laser. Vrlo je bitna primjena kompleksa vježbi istezanja, ali tek u krajnjem periodu rehabilit­acije. Vježbe se moraju uporno sprovoditi, i to pod kontrolom izioterapeuta. U ranoj fazi korisne su hladne kupke, a u zavisnosti od stanja, hladne proce­dure se zamjenjuju toplim ili naizmjeničnim toplo-hladnim kupkama, takođe kombinovano sa vježbama istezanja. Potrebno je uključiti vježbe za jačanje oslabljenih mišića šake i podlaktice, što treba vršiti tokom dužeg vremenskog perioda nakon smirivanja simptoma. Bitno mjesto u liječenju, sa visokim procentom uspjeha, pripada liječenju akupunkturom.

U slučaju neuspjeha liječenja fizikalnim procedurama, pristupa se operativnom liječenju, mada je konzervativno liječenje i dalje na prvom mjestu.

Napomena: Liječenje ovog sindroma traje jako dugo, nepredvidivo je i zahtijeva veliku upor­nost i strpljenje. Fizikalne procedure su najuspješniji način liječenja. Masaže su strogo zabranjene.

Piše: dr Dušan Nenezić, fizijatar – akupunkturolog – kiropraktičar,

spec. za dječiju rehabilitaciju

Medical

Ostavi komentar